Etika prehrane

‘Istinski moralni ispit čovječanstva, ispit koji je temelj svega ostaloga, očituje se u odnosu prema onima koji u potpunosti ovise o našoj milosti, a to su životinje. Na tom je polju čovječanstvo pretrpjelo potpuni poraz, poraz koji je toliko potpun da svi ostali proizlaze iz njega.’ – Milan Kundera, pisac

Mnogi ljudi smatraju da su etički razlozi važniji od svih ostalih pri prelasku na vegetarijanstvo. Osnova etičkog vegetarijanstva je spoznaja da ostala živa bića imaju osjećaje i da su ti njihovi osjećaji isti našima. Ovo saznanje pomaže svakome da u svojoj svijesti prihvati tuđe patnje.

Mnogi ljudi bi isto tako odmah prestali jesti meso kada bi sami morali ubiti životinju. No oni su se dosjetili jadu, i zato plaćaju druge da to učine umjesto njih. Pitanje je, oslobađa li ih to moralne odgovornosti? Većina i ne zna u kakvim se uvjetima i na koji način postupa sa životinjama: tuče ih se, maltretira i muči, zatvara u kaveze gdje se ne mogu niti okrenuti. Ovim životinjama oduzeta je sloboda kretanja, često ih se hrani s prerađenom hranom drugih umrlih životinja, čak i onima njihove vlastite vrste. Smrtnost životinja u takvim uvjetima je velika, ali na kraju, one su tu i sa svrhom da jednoga dana budu ubijene. Čemu se onda zamarati?!

Bilo bi dobro znati pod kojim je to okolnostima i u kom stanju uma prvi čovjek stavio svoje usne na meso i krv mrtvog stvorenja, stavio na stol mrtva, ustajala tijela i usudio se nazvati ih hranom – te dijelove tijela koji su do maloprije pustali glasove i krike, kretali se i živjeli…

Kako su mu oči mogle podnijeti taj prizor klanja pri kojem se režu grkljani, dere koža i razapinju udovi? Kako mu je nos mogao izdržati takav smrad? Kako to da mu sva prljavost materije nije odvratila osjetilo ukusa kad je ovo došlo u dodir sa tuđima ranama?

Želja da se čini dobro svim bićima, predstavlja superioran zakon etike.

Ako želimo rješiti nasilje u vlastitom srcu, morat ćemo izbaciti hranu koja je nasiljem dospijela do nas.

Kada izgubimo poštovanje prema životu životinje, gubimo i poštovanje prema ljudskom životu. Prije 26 stoljeća Pitagora je rekao: ‘Oni koji ubijaju životinje da bi jeli njihovo meso streme ka samoubojstvu.’ Mi smo danas prestravljeni neprijateljskim puškama, bombama i raketama, ali možemo li zatvoriti naše oči pred patnjom i strahom koje sami stvaramo klanjem i konzumiranjem preko 1,6 milijardi domaćih životinja i 22,5 milijarde peradi svake godine. I što možemo reći za desetke milijuna životinja ubijenih svake godine u ‘logorima za mučenje’ medicinskih istraživačkih laboratorija? I što možemo reći za životinje ubijene radi njihove kože ili krzna? I što možemo reći za životinje ubijene radi ‘sporta’? Možemo li opovrći da ove brutalnosti ne čine nas još okrutnijima?

‘Ne želim ubijati životinje niti želim da budu ubijane u moje ime. Time što nisam mješana u njihovu smrt, osjećam da imam sretni tajni savez sa svijetom i zbog toga spavam puno mirnije.’ – Joanna Lumley, glumica

Glad u svijetu

Da vam netko kaže da ljudi na zapadu mogu jesti meso zato jer djeca u Africi i Aziji gladuju, biste li mu povjerovali?

Jedna pitalica glasi: Koja je to hrana koju što više proizvodimo, to više ljudi umire od gladi? Odgovor je: meso! Razlog tome jest taj što je meso nevjerojatno rastrošan način proizvodnje hrane i prosječno se za 1 kg mesa upotrijebi 10 kg proteina iz povrća. Do izgladnjivanja dolazi zato što ljudi na bogatom Zapadu koriste većinu svjetskih usjeva žitarica kako bi nahranili svoje životinje na farmama. Štoviše, Zapad koristi svoju moć inzistirajući na tome da manje bogate zemlje uzgajaju hranu za životinje zapada umjesto da tu hranu uzgajaju za vlastiti narod.

‘Oko skoro 6 milijardi ljudi dijeli ovaj planet, približno 1/3 njih živi na bogatom Sjeveru a 2/3 na siromašnijem Jugu. Da bismo preživjeli, svi koristimo zemaljske usjeve i prirodne proizvode – ali ne koristimo ih svi u istom iznosu. Npr. dijete rođeno u SAD će tokom svoga života upotrijebiti 12 puta više dodatnih izvora od djeteta rođenog u Bangladešu-12 puta više drveta, bakra, željeza, vode, zemlje, itd.

‘Prosječan dnevni unos kalorija za čovjeka u Bangladešu iznosi 1.930 kalorija, dok je kod Amerikanaca 3.650 kalorija. Procijenjeno je da minimalni iznos hrane koja je potrebna za normalno zdravlje iznosi 2.360 kalorija dnevno. Pa tako možete vidjeti da prosječno osoba u Bangladešu ima premalo hrane dok prosječni Amerikanac previše jede. A oko 1/3 hrane prosječnog Amerikanca je meso.

‘Naravno da nisu samo Amerikanci oni koji jedu velike količine mesa, nego je tako sa svim populacijama u bogatom Sjeveru. U Britaniji je prosječan iznos mesa kojeg jedan čovjek pojede tokom godine 71 kg. S druge strane, u Indiji čovjek pojede oko 2 kg mesa godišnje. Prosječni Amerikanac pojede 112 kg mesa svake godine, a većina od toga je govedina. U SAD-u djeca starosti između 7 i 13 godina pojedu skoro 6 i pol hamburgera svaki tjedan: a samo fast food restorani svake godine prodaju 6,7 milijardi hamburgera.’*

U nerazvijenim zemljama, jedna osoba konzumira u prosjeku 200 kilograma žitarica godišnje, uglavnom se hraneći direktno njima. Za usporedbu, Lester Brown, svjetski autoritet za pitanje hrane, tvrdi da prosječan europljanin ili amerikanac potroši 1000 kilograma godišnje, tako da prvo potroši skoro 90% žitarica za prehranu životinja koje kasnije pojede. Prosječan europski ili američki mesojed, tvrdi Brown, koristi 5 puta više hranidbenih resursa nego prosječan Kolumbijac, Indijac ili Nigerijanac.

‘Vjerovali ili ne, u svijetu ima 3 puta više životinjskih farmi nego što ima ljudi. 16,8 milijardi farmi. Životinje imaju velike apetite i mogu prožvakati brdo hrane. Ali većina onoga što uđe na jednom kraju izađe na drugom te je izgubljeno. Sve životinje koje se uzgajaju za meso jedu više proteina nego što ih proizvode – čak i one najproduktivnije svinje pojedu 9 kg proteina iz povrća da bi proizvele 1 kg mesa, tok pilići pojedu oko 5 kg za jedan kg mesa. Preostali kilogrami se uglavnom izgube kao gnojivo (u gnojivu).

‘Samo životinje u SAD-u pojedu onoliko pšenice i soje koliko bi moglo nahraniti 2 milijarde ljudi, što iznosi 1/3 svih ljudi na svijetu ili pak čitavu populaciju Kine i Indije (kad se zbroje). Ali ima toliko krava da čak ni ova količina nije dovoljna pa da bi ove mašine za preživanje mogle i dalje ‘raditi’, potrebno je uvesti još više stočne hrane izvana. SAD čak kupuje govedinu od siromašnih zemalja Centralne i Južne Afrike, a sva ta stoka treba biti hranjena na sličan način.

‘Možda je najgori primjer gubitka na Haitiju, službeno jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, gdje većina ljudi za opstanak ima na raspolaganju 1.900 kalorija dnevno. Većina najboljeg poljoprivrednog zemljišta upotrebljava se za uzgoj jedne vrste trave koja se zove alfa-alfa a velike internacionalne kompanije dovode avionom svoju stoku na Haiti iz SAD, kako bi pasle alfa-alfu i dobile na težini. Nakon toga životinje ubijaju a lešine voze natrag u SAD da bi pripremili još više mesa za hamburgere.

‘Da bi napravili prostor za američku stoku, obični ljudi s Haitija su potisnuti u planine gdje moraju gospodariti na manje plodnoj zemlji. Da bi ovdje uzgojili dovoljno hrane za opstanak oni koriste istu zemlju ponovo i ponovo, sve dok ona ne postane siromašna hranjivima i beskorisna te ju konačno ne odnese vjetar. To je začarani krug koji pokazuje kako ljudi na Haitiju postaju sve siromašniji.’*

Na istom komadu zemljišta potrebnom za proizvodnju 1 kg mesa može se proizvesti npr. 200 kg krumpira ili 160 kg rajčica i to uzimajući u obzir isti vremenski period. Isto tako, umjesto 50 kg govedine možemo dobiti 1000 kg trešanja ili 6000 kg mrkve ili 4000 kg jabuka.

No, nije samo američka stoka ona koja konzumira svu svjetsku hranu. Isto je slučaj i sa stokom iz Europske zajednice za čiju hranu 60% tog najvećeg pojedinačnog uvoznika životinjske hrane na svijetu dolazi iz zemalja na jugu.

Prema izvještaju Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO) iz 1995., stotine milijuna ljudi na Jugu provode cijeli život u ekstremnom siromaštvu i 11 milijuna djece umire svake godine od bolesti uzrokovanih izgladnjivanjem. Koliko bi samo zemljišta bilo sačuvano i koliko bi se ljudi moglo nahraniti kada bi sve proteine iz povrća potrošenih na ishranu životinja dali ljudima! Slijedeći prikaz to najbolje ilustrira.

Na površini zemljišta veličine 5 nogometnih igrališta (što iznosi 10 hektara), može se uzgojiti:

MESA dovoljno za prehranu 2 čovjeka
ili
KUKURUZA dovoljno za prehranu 10 ljudi
ili
ŽITA dovoljno za prehranu 24 ljudi
ili
SOJE dovoljno za prehranu 61 čovjeka

U vodećim zemljama zapada oko 80% proizvedenih žitarica koristi se za prehranu životinja. Na 1 ari dobije se 350 kilograma goveđeg mesa, dok se na toj istoj ari može dobiti 40.000 kilograma krumpira. Većina siromašnih zemalja proizvodi žitarice ne za prehranu svog stanovništva koje umire od gladi nego za prodaju Zapadu gdje je potražnja za njima nevjerovatno velika.

Bogate zemlje ne troše samo svoje žitarice za hranjenje stoke. One također koriste biljnu hranu bogatu proteinima iz siromašnih zemalja. Dr. Georg Borgstrom, vodeći autoritet što se tiče geografskog porijekla hrane, procjenuje da 1/3 uroda kikirikija u Africi završi u želucima stoke i peradi u zapadnoj Europi.

Oko 85 posto svih žitarica u Americi upotrebljava se za uzgoj životinja. Uzgoj životinja za hranu strahovito je rasipanje svjetskih resursa, ne samo zemlje već i vode. Kada bismo sačuvali naše zalihe žitarica i dali ih siromašnima i neishranjenima umjesto životinjama, lako mogli bismo nahraniti gotovo sve kronično pothranjene ljude svijeta. Meso je najneekonomičnija i najnedjelotvornija hrana koju jedemo: cijena jednog kilograma mesnih bjelančevina dvadeset je puta veća od cijene jednake količine biljnih bjelančevina. Samo deset posto bjelančevina kojima hranimo životinje vraća se u mesu koje jedemo; znači da 90 posto odlazi u nepovrat. Poljoprivredne bi se površine mogle produktivnije iskoristiti kada bi se zasadile biljnom hranom. Jedno jutro zemlje upotrijebljeno za uzgoj goveda donijet će samo pola kilograma bjelančevina, dok će ta ista zemlja zasijana sojom proizvesti osam kilograma bjelančevina. Dakle, da bismo jeli meso moramo upotrijebiti 16 puta više zemlje nego što je potrebno za uzgoj soje, a uz to je sojino zrno hranjivije.

U svijetu vlada glad zbog mesožderstva. Mnogi to nisu svjesni jer ne žive u siromašnim zemljama u kojima djeca umiru od gladi. Tamo se i to malo žitarica izvozi u razvijene zemlje za ishranu životinja, dok narodu siromašnih zemalja ne ostaje ništa.

U knjizi Prehrana za mali svijet (Diet for a Small Planet), autorica Frances Moore Lappé traži od nas da zamislimo sebe ispred tanjura koji sadrži pola kilograma goveđeg odreska. Ona kaže: ‘Sada zamislite da u sobi s vama sjedi 45 do 50 ljudi koji ispred sebe imaju prazne tanjure. Za ‘cijenu hranjenja’ vašeg odreska, svaki njihov tanjur mogao bi biti ispunjen šalicom skuhane žitarice.’

Harvardski nutricionist Jean Mayer procijenio je da bi smanjenje proizvodnje mesa za deset posto oslobodilo dovoljno žita da se nahrani 60 milijuna ljudi.

Podaci o besmesnoj prehrani naveli su stručnjake za hranu da istaknu kako je svjetski problem gladi umjetan. U ovom trenutku, proizvodi se puno više nego dovoljne hrane za prehranu svake osobe na našoj planeti. Problem je u našim odlukama.

‘Moj sin je uvjerio mene i moju suprugu Caroline da postanemo vegetarijanci ukazujući nam na to da ako bi svijet jeo žitarice umjesto da njima hrani životinje na farmama, nitko ne bi gladovao.’ – Tony Benn, premijer

* Isječci korišteni iz knjige Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan britanske autorice Juliet Gellatley

Pokolj mora

Među ljudima vrijedi uvriježeno mišljenje da ribe ne osjećaju bol. No razmislimo o tome na trenutak. Ribe imaju jetru i trbuh, krv, oči i uši – zapravo većinu unutrašnjih dijelova koje imamo i mi. Isto tako imaju i središnji živčani sustav koji je odgovoran za prijenos poruka u mozak i iz mozga, uključujući i osjećaj boli, što jasno govori da ribe osjećaju bol.

Primjer iz stvarnog života: Riba list bila je uhvaćena i bačena u sanduk s ostalim plosnatim ribama. Nekoliko sati je umirala dok joj jedan od mornara nije olakšao muke udarivši je toljagom. No nakon 6 sati usta i škrge su joj se još uvijek otvarala i zatvarala dok se borila za kisik. Njena patnja trajala je 10 sati.

Sve moguće metode za lovljene ribe su otkrivene i uporabljene, a jedna od najgorih je velika i teška otvorena mreža koča, koju teške daske drže na morskome dnu dok ih brod vuče za sobom strugući po pijesku i mrveći ga te na taj način ubijajući stotine različitih životnih formi. Očne jabučice i mjehuri riba povućenih iz oceanskih dubina mogu eskplodirati zbog razlike u tlaku, a mnoge ribe se često ‘utope’ jer su toliko nagurane u mreži i pritisnute težinom ostalih riba da njihove škrge ne mogu funkcionirati. U mrežu su uhvaćena i mnoga druga morska stvorenja poput morskih zvijezda, rakova i ljuskaša, koje ribari jednostavno izguraju natrag u more da tamo umru. Lovljenje riba takvim mrežama danas je najuobičajenija metoda ribolova na svijetu.

Primjer iz stvarnog života: Ljetos ja na plaži gledam jednog čovjeka kako je upecao jednu ribu i stavio je pored sebe na beton. Gledam ja kako se riba guši, kako vapi za životom, traži kisik kojeg ne može uzeti iz zraka, spasonosna voda tako blizu, a ona umire pored nje na vrućem betonu. Razmišljam kako bi meni bilo da mene netko stavi pod vodu i ne pušta me van.

Diljem Južnih oceana svjetlost dana ugledao je jedan novi način ribolova – ‘lov na peraje’ u kojem su meta morski psi. Kad ih se ulovi, živima im se režu peraju a potom ih se natrag baca u more gdje umru od šoka ili utapljanja. Njihove peraje se kasnije koristi za juhu od peraja morskog psa koja se nudi u kineskim restoranima širom svijeta. Ovakva sudbina zadesi više od 100 milijuna morskih pasa svake godine!

Još jedna od uobičajenih metoda ribolova su zatvorene mreže, koje se koriste da bi se zatvorio krug oko velikih jata kako bi se izvuklo sve ribe. Najmanje ribe uspiju pobjeći kroz otvore na mreži, ali se uhvati toliko odraslih riba da one koje izbjegnu mrežu ne mogu nadoknaditi gubitak parenjem. Na žalost, ovakvom se metodom ribolova često uhvate i dupini te drugi morski sisavci.

Slijedeće metode ribolova uključuju dugačke nizove užadi na koje je obješeno nekoliko tisuća mamaca, a protežu se nekoliko kilometara. Ova metoda se može koristiti na stjenovitim mjestima morskog dna jer bi se ovdje mreže rasparale u komadiće.

Ipak je vjerojatno od svih metoda ribolova najdestruktivnija ona s mrežama potegačama. Ove mreže napravljene su od tankog ali jakog najlona i gotovo su nevidljive u vodi. One se njišu na površini te formiraju takozvane ‘zidove smrti’. Ime su dobile po tome jer velik broj bića kao što su dupini, mali kitovi, tuljani, morske ptice, raže i morski psi uplivaju u mreže pa umiru. Sve njih ribari izbacuju jer je jedina stvar koju žele – tuna. Svake godine oko milijun dupina umre na taj način, utopivši se jer ne mogu doći do površine kako bi udahnuli zrak.

Potezne mreže se koriste u cijelom svijetu, a u Velikoj Britaniji i Europi duljina im je ograničena na 2,5 kilometara. Na otvorenome moru, u sredini velikih oceana kao što su Pacifik i Atlantik gdje kontrole gotovo niti nema, mreže se protežu čak po 30 km ili još više. Ponekad se te dugačke mreže rastrgaju za vrijeme oluje, pa nošene uokolo vjetrom nastavljaju loviti i ubijati životinje. Konačno, kada je mreža prevagnuta mrtvim tijelima, ona potone na morsko dno. Vremenom tijela istrunu, a mreža ponovno ispliva na površinu oceana da bi nastavila svoju besmislenu destrukciju.

Međunarodno vijeće za istraživanje mora (International Council for Exploration of the Seas – ICES) u kojem se nalaze vodeći svjetski stručnjaci za mora i oceane vrlo je zabrinuto zbog situacije s našim morima. Oni kažu da su velika jata pastrva koje su običavale plivati oko Sjevernog mora sada komercijalno izumrle. Također zabrinjava i to što će u idućih pet godina potpuno izumrijeti jedna od najčešćih europskih vrsta – bakalar.

No, još je gore to što mnogo puta životinje uzete iz mora čak niti ne završe na nečijem tanjuru. Pretvara ih se u gnojivo kako bi biljke bolje rasle ili ih se pak koristi za izradu sjajila za cipele te izradu svijeća. Također ih se koriste i kao hranu za životinje na farmama, uključujući i ribe s farmi, što je zoran primjer koliko daleko ljudska glupost može ići – loviti masovne količine riba da bi kasnije njima hranili druge ribe! Potrebno je oko 2 kilograma divlje ribe da bi se proizvelo pola kilograma ribe na farmi, a preostala 3,5 kilograma bude odbačeno.

Uzgoj riba na farmama poguban je isto kao i ribarstvo. Milijuni riba se pakiraju u kaveze na obalama svjetskih oceana a priobalne mangrove (vrsta drveća) sijeće se zastrašujućom brzinom kako bi se stvorio prostor za te farme. Na Filipinima, u Keniji, Indiji i na Tajlandu, nestalo je više od 70% zemljišta pod mangrovim šumama, a mangrove šume su tako bogate životnim oblicima da u njima živi preko 2.000 raznih biljaka i životinja. One su također mrjestilišta za 80% svjetskih vrsta morskih riba, pravi rasadnici za oceane, i ako ona umru, tada će umrijeti i oceani.

I dok mora i oceani kolapsiraju, ljudi nisu jedini na koje to utječe. Samo zamislite što se događa s pticama, tuljanima, delfinima i drugim stvorenjima, koja za razliku od nas, trebaju ribu da bi živjela. Oni se zahvaljujući ljudskim potpuno neprirodnim porivima i lakomosti već sada bore za opstanak, a ni budućnost im nije baš svijetla.

U punom smislu, čovjek je silovao more a i dalje nastavlja s tom praksom. Pitanje je – do kada?

‘Ako pogledam količinu ribe koja se izvlači iz mora da bi poslužila kao hrana za ljude i stoku, to me preneražuje. Sve je to tako nepotrebno.’ – Jeff Banks, dizajner i voditelj emisije Clothes Show

Kome je mlijeko namijenjeno?

Svrha mlijeka jest da hrani mladunčad vrste. Prirodno, u početnoj životnoj fazi, svi se sisavci hrane mlijekom majke, ali nakon nekog vremena mliječna prehrana prestaje.

Čovjek je jedina vrsta koja pije mlijeko u odrasloj dobi!

Životinjama nije prirodno da piju mlijeko u odrasloj dobi kao što im nije prirodno ni da piju mlijeko neke druge vrste, a ujedno je to i prilično teško za izvesti – primjerice da mačka siše kravu, odnosno zar možete zamisliti sebe kako čučite ispod krave i sišete je?

Čovjek je jedina vrsta koja pije mlijeko druge vrste.

Kemijski je sastav kravljeg mlijeka drukčiji od ljudskog. Kravlje mlijeko sadrži kazein, koji je za ljudski organizam teško probavljiv te stvara tromost organizma. Osim toga, nusproizvodi mlijeka ostavljaju u tijelu puno otrovnih tvari koje su vrlo kisele.

Problem kod probave mlijeka, jest stvaranje sluzi u organizmu. Ona prekriva membrane što dovodi do sporog prodiranja ostale hrane te se vitalna energija rasipa. Mlijeko, zbog neodgovarajućeg omjera kalcija i fosfora, ispire kalcij iz kostiju. Istraživanja su pokazala da osobe koje piju puno mlijeka i mliječnih proizvoda češće pate od bolesti srca, artritisa, alergija, astme i migrene.

Kravlje mlijeko očito nije namijenjeno za ljudsku prehranu nego za telad, kao što je i ljudsko mlijeko namijenjeno za ljudsku djecu, pa stoga ne čudi što potiče alergije kod ljudi, a i povezuju ga i sa mnogim drugim zdravstvenim problemima poglavito kad se uzme u obzir da se mlijekom prenose i pesticidi, hormoni i razne infekcije i bolesti krava zbog intenzivnog i nemilosrdnog uzgoja.

Ribe osjećaju bol

Ribe izgledaju sasvim drukčije nego ljudi pa može biti teško zamisliti da osjećaju bol na isti način kao i mi, no znanstvenici koji proučavaju bol potpuno su suglasni u tvrdnji da je stupanj boli kod riba identičan onome kod sisavaca i ptica.

Riblja industrija potpuno je nepoznata većini ljudi, čije se iskustvo s ribama svodi na odjel sa smrznutom hranom u nekom od shopping centara u kojem obavljaju kupnju. Milijarde tih inteligentnih, kompleksnih životinja kolju se uz vrlo malo razumijevanja za njihovu patnju.

Za ljude koji se protive okrutnosti nad životinjama, izrabljivanje riba od strane riblje industrije (baš kao i od sportskog i rekreacijskog ribolova) trebalo bi biti ključna briga. Više od 17 milijardi riba ubije se svake godine za hranu samo za Sjedinjene Američke Države, a sportskim ribolovom i pecanjem ubija se dodatnih 245 milijuna životinja godišnje. Bez ikakve zakonske zaštite protiv okrutnog postupanja, ribe bivaju probijene, zgnječene, ugušene ili rastvorene kako bi im se izvadila utroba, a sve to dok su pri punoj svijesti.

Metode koje se koriste za ubijanje riba su šokantne i užasavajuće. Ribe se tako zlostavljaju da bi, ukoliko bi žrtve bile psi ili mačke (ili čak krave i svinje), to opravdano bilo krivično djelo uz optužbu protiv okrutnosti. Neke zemlje napreduju po tom pitanju: u Europskoj Uniji ribe su uključene u statut o okrutnosti prema životinjama, a Norveška je zatvorila riblju farmu zbog okrutnosti prema bakalarima. Ipak, sve zemlje imaju izuzetno neprimjerenu zaštitu za ribe, dok Sjedinjene Američke Države i Kanada nemaju nikakvu zaštitu za njih.

Bilo da su uzgojene u ribogojilištima, ulovljene u moru ogromnim mrežama ili ‘long lines’, ili zakvačene na udicu, nema sumnje u sljedeće: jedenje riba potiče okrutnost nad životinjama.

Komercijalni ribolov: Kako ribe stižu iz velikih oceana u vaš supermarket

Okrutnost nad životinjama

Komercijalni ribolov predstavlja okrutnost nad životinjama u gotovo nezamislivom opsegu. Ribe izgledaju toliko različito od ljudi da mnogi ljudi ne shvaćaju da one osjećaju bol, baš kao i mi, i vode složene intelektualne živote u razini onih koje vode psi i neki drugi sisavci. Način na koji su te životinje tretirane od strane komercijalne ribolovne industrije trebao bi sve ljubitelje životinja nagnati da se zauvijek odreknu okusa ribljeg mesa.

Današnji ribari koriste ogromne brodove u veličini nogometnog igrališta i naprednu elektroničku opremu te satelitsku komunikaciju kako bi ušli u trag ribama. Ti ogromni brodovi mogu na pučini ostati i po šest mjeseci, skladišteći tisuće tona ribe u ogromnim hladnjačama.

Ribarenje je postalo veliki posao, a metode koje se koriste kako bi se životinje ulovile i ubile okrutne su kao i one koje koriste na tvorničkim farmama ili u klaonicama. Zapravo, metode korištene za ubijanje riba ukazuju na to da ribari svoj plijen ne doživljavaju ništa više osjetljivim nego što je kamenje na planini – a užasno nasilje koje primjenjuju nad stotinama milijardi riba totalno je zakonski neregulirano.

Ipak, ribari ubijaju stotine milijardi životinja svake godine – mnogo više nego ijedna druga industrija – te su desetkovali ekosustav oceana. Štoviše, 90 posto velikih ribljih populacija istrijebljeno je u posljednjih 50 godina.

Začuđujuće, ribolov na farmama je čak i gori jer su ribe na farmama hranjene s 2,5 kg ulovljene ribe (vrstama kojima se ljudi ne hrane) na svakih pola kile ribljeg mesa koje se proizvede.

Ribolov šteti ribama… i drugim životinjama

Brodovi za ribarenje napuštaju luke u potrazi za određenim vrstama ribe, ali njihove udice i mreže ulove i tisuće kilograma drugih morskih životinja. Morski psi, morske kornjače, ptice, tuljani, kitovi i vrste riba na koje se nije ciljalo zapliću se u mreže i love se na ‘long lines’, klasificiraju se kao usputni ulov i bacaju u more. Oni postaju plijen jata ptica ili polako iskrvare do smrti u moru. Znanstvenici su nedavno otkrili da gotovo 1000 morskih sisavaca – dupina, kitova i pliskavica – umiru svaki dan nakon što se ulove u ribarske mreže. Po nekim procjenama, koče za lov rakova odbacuju čak 85 posto svog ulova, čineći tako račiće najvjerojatnije za okoliš najdestruktivnijim ribljim mesom koje čovjek može konzumirati.

‘Neke su se još borile; neke su bile preumorne; mnoge su povraćale vlastitu utrobu, s očima nabreklim od promjene tlaka. Neke od ovih riba možda su se koprcale u mrežama čak i 24 sata. Nakon nekoliko minuta, lukovi njihovih škrga su bili rasporeni i ribe su bile bačene u obližnji odjeljak gdje su se trzale i izdisale, polako krvareći do smrti. … Nije prošlo dugo vremena prije nego što me prekrila riblja krv, bljuvotina i iznutrica.’ – Dawn Carr

“Uvjeti na vodenim farmama su toliko strašni da na nekim farmama 40 posto riba može uginuti prije nego što ih farmeri stignu ubiti i upakirati za hranu.”

‘Mi ne uzimamo ono što nam Majka Priroda daje. Ovo je tvornica za ribu.’ – Bill Evans, Vice President of Mariculture Systems, Inc.

I ribe boli

I dok može izgledati očito da su ribe sposobne osjetiti bol, kao i sve druge životinje, neki ljudi još razmišljaju o ribama kao o plivajućem povrću. Zapravo, vezano za sposobnost osjećanja boli, ribe su izjednačene sa psima, mačkama i svim drugim životinjama.

Dr. Donald Broom, znanstveni savjetnik u britanskoj vladi, objašnjava sljedeće: ‘Znanstvena literatura je u potpunosti jasna. Anatomski, psihološki i biološki, sustav boli kod riba stvarno je jednak kao i kod ptica i drugih životinja.’

Stvarno, neurobiolozi su davno spoznali da ribe imaju živčane sustave koji obuhvaćaju i reagiraju na bol i svatko tko je imalo učio biologiju zna da ribe imaju živce i mozak koji omogućuju osjećaj boli, baš kao i sve životinje. Stvarno, znanstvenici nam govore da riblji mozak i živčani sustav vrlo nalikuje našem. Primjerice, ribe imaju neurotransmitere kao endorfine koji ublažavaju patnju – naravno, jedini razlog zbog kojeg njihovi živčani sustavi proizvode ublaživače boli jest da olakšaju bol. Tvrditi da ribe ne pate, intelektualno i znanstveno, jednako je kao i tvrditi da je Zemlja ravna.

Zanimljivo je da su znanstvenici napravili detaljnu kartu receptora boli u ribljim ustima i po cijelom tijelu. Tim istraživača na Sveučilištu Guelph u Kanadi nedavno je pregledao znanstvenu literaturu o području boli i inteligencije kod riba. Zaključili su da ribe osjećaju bol i da ‘sama dobrobit riba zahtijeva da se to uzme u obzir’.

Dr. Lynne Sneddon, znanstvenica riblje biologije u Ujedinjenom Kraljevstvu objašnjava: ‘Stvarno, to je zapravo moralno pitanje. Je li vaše pecanje važnije od boli koju osjećaju ribe?’

Znanstvenici na Sveučilištu u Edinburghu i na Institutu Roslin u Ujedinjenom Kraljevstvu izvještavaju da u reakciji na bol, ribe također osjećaju emocionalni stres i čine ‘kolebljiv pokret jako sličan pokretu viđenom kod stresa u viših kralješnjaka kao što su sisavci’. Istraživački tim je zaključio da je jasno da ribe osjećaju bol na isti način kao i sisavci, i fizički i psihički.

Kao i što biste očekivali od životinja za koje znamo da su inteligentni i zanimljivi pojedinci s pamćenjem i mogućnošću da uče, ribe isto mogu patiti od straha i očekivanja fizičke boli. Istraživači sa sveučilišta diljem Amerike objavili su istraživanje koje pokazuje da neke ribe koriste zvuk kako bi iskomunicirale tjeskobu kada se u njihova spremišta spuste mreže ili kada su ugrožene na neki drugi način. U odvojenoj studiji, istraživač William Tavolga je otkrio da su ribe zaroktale kada su primile elektrošok. K tome, ribe su se počele glasati čim su primijetile elektrode, očito u očekivanju boli koju im je Tavolga zadavao.

Prema Dr. Michaelu Foxu, D.V.M, Ph.D.: ‘Iako ribe ne vrište (tako da bi ih ljudi mogli čuti) kada zadobiju bol ili su u strahu, njihovo ponašanje bi trebalo biti dovoljan dokaz njihove patnje kada ih se upeca ili ulovi u mrežu. One se bore, trudeći se da pobjegnu i, radeći to, pokazuju da imaju volju za preživljavanjem.’

Ono što se događa ribama prije nego što završe na vašem tanjuru nije ništa drugo nego okrutnost prema životinjama – bilo da su uzgojene na farmi ili ulovljene u oceanu, s ribama se postupa na način da bi to opravdano bilo krivično djelo uz optužbu protiv okrutnosti.

Stoga vas molimo da razmislite o tome prije nego se odlučite da zalogaj u vašim ustima bude dio tijela neke ribe.