Uzgoj i ubijanje

Životinje osjećaju bol! One imaju živčani sustav isto kao i ljudi. Također, imaju i potrebe kao i ljudi: potrebu za kretanjem, potrebu za druženjem s pripadnicima svoje vrste, odgajanjem svoje djece i zabavom. Zamislite kako je biti cijeli život zatvoren u mračnoj smrdljivoj farmi gdje je sve što vidite patnja i smrt. Zamislite sebe kako vas umjetno oplode, nakon što se porodite otmu vam dijete i zakolju ga ili odvedu i vi ga više nikad ne vidite, a netko vas ponovno oplodi i tako iz godine u godinu. Zamislite da vas netko konstantno šopa hranom koju ne želite i koja nije vaša prirodna hrana, zamislite da vas truje antibioticima, hormonima i raznoraznim otrovima da biste brže rasli ili da bi vam meso bilo ‘ljepše’. Zamislite potpunu dosadu od koje mnoge životinje često polude, jer su zatvorene na isto mjesto cijeli život bez mogućnosti kretanja ili dodira s drugima. Zamislite da ne znate što vam se zapravo događa, jer životinje ne znaju razlog zbog kojeg su zatvorene, ali ipak znaju gdje su i boje se onoga što im se može dogoditi. Na kraju života u patnji, boli i strahu zamislite kako vas vode na klanje, kako vidite druge pripadnike svoje vrste poklane, kako pripadnici druge vrste idu prema vama i kako vas kolju. Ako možete, pokušajte se zamisliti kao raskomadan leš koji postaje tuđa hrana.

Tvorničke farme vjerojatno su jedne od najvećih sramota suvremenog čovjeka, iznikle na ideji nacističkih koncentracijskih logora. Samo u Americi 3.5 milijardi ‘broiler’ pilića, 85 milijuna svinja, 34 milijuna goveda za ‘proizvodnju’ mesa, 11 milijuna goveda za dobivanje mlijeka, 9 milijuna ovaca i 200 milijuna kokoši za nesenje jaja danas živi u intenzivnoj stiješnjenosti farmi-tvornica, gdje su životinje osakaćene, genetički manipulirane, okrutno prenatrpane, lišene svježeg zraka, sunca i prirodne okoline, a uskraćena im je čak i mogućnost protezanja i vježbanja krila i udova. Cijeli svoj život one nemaju mogućnosti da provode svoje osnovne, prirodne funkcije i obrasce ponašanja ili da žive kako ih njihovi instinkti pokreću. Ženske pripadnice vrste su često natjerane do svojih apsolutnih bioloških granica na proizvodnju potomstva, samo da bi doživjele da njihova djeca budu oduzeta od njih ubrzo nakon rođenja kako bi ih ljudi utovili za klanje.

Suvremeni životinjski logori

‘Zamislite ogromni hangar s drvenim pregradama i nasjeckanom slamom na podu, a nigdje nema prozora. Kada tamo stave jednodnevne piliće izgleda kao da ima puno mjesta po kojem trče male paperjaste loptice te jedu i piju iz automatskog korita. Jaka svjetla ostaju upaljena gotovo 24 sata osim na pola sata kad se gase. To nije zato da bi pilići mogli odrijemati tih pola sata nego zato jer ako nikad ne bi vidjele mrak a svjetla nestane zbog kratkog spoja ili nestanka struje, oni bi se uspaničili i neki od njih mogli bi se zgnječiti tako jako da umru.

‘Nakon sedam tjedana, neposredno prije nego će ih ubiti za meso pomoću trikova ih tjeraju da rastu duplo brže nego prirodno. Neprestano svjetlo je dio trika jer tako jedu puno dulje i puno više nego je normalno. Najveći trik je u hrani koju im daju, a koja je prepuna proteina jer će im se tako povećati težina – a ta hrana često sadrži sušene komadiće drugih pilića.

‘A sada zamislite isti hangar s pilićima koji su potpuno odrasli. Svaka ptica je teška 1,8 kg, a na raspolaganju ima prostor koji nije veći kompjuterskog monitora. Slama i suharci još se jedva mogu vidjeti jer nisu promijenjeni od prvoga dana tako da su sada zatrpani izmetom od prije sedam tjedana pa do danas. Pilići su narasli tako brzo da još uvijek pijuču kao ptići i imaju plave oči kao ptići, ali im je veličina kao kod odraslih ptica.

‘Ako pažljivo pogledate, vidjet ćete da su neke ptice mrtve. Ostale se ne obaziru na to, nego i dalje jedu i piju, te sjede i predišu. To je zbog toga što njihova srca ne mogu napumpati dovoljno krvi da nahrani njihova velika tijela. Mrtve i umiruće ptice se skupljaju i odstranjuju svakog dana.’*

Pilići doslovno polude u kakvim ih se uvjetima drži: na stotine njih u jednom objektu, bez mogućnosti da se pomaknu. Zbog ozbiljnih stresova uzrokovanih takvim uvjetima, životinje često postaju krajnje agresivne i napadaju jedne druge, pa od muke neki pobijesne i počnu napadati druge piliće. Pilići kljucaju kljunovima jedan drugoga do smrti, svinje odgrizaju jedna drugoj repove. U pokušaju da spriječe te ‘poroke’, farmeri često odsijecaju pilićima kljunove vrućim noževima, radije nego da im daju više prostora ili učine njihovu okolinu ugodnijom. Bol koju pri tom osjećaju, jednaka je boli koju čovjek osjeća kad bi mu se iščupao nokat iz prsta.

Zbog toga što ih se kljuka hormonima, antibioticima i lijekovima s kojima im se neprirodno ubrzava razvoj kako bi dobili što više mesa, pilićima masovno pucaju i lome se kosti. Skoro svaki drugi pilić ima slomljene noge zbog toga, da ne govorimo o užasnoj boli koju pri tom osjećaju. Sve to ljudi rade isključivo radi profita, svakoga sata opetovano ubijajući na stotine tisuće životinja.

90% pilića boluju od raznih povreda prije nego što ih ubiju, a preko 30% imaju slomljene kosti – posebno noge. Užasno ih je vidjeti kad hodaju slomljenih nogu, odrezanog kljuna, i pretučene od radnika na farmi. Bol koji osjećaju ne možemo ni zamisliti. Kad bi mogli pričati, bio bi to veliki bolni urlik koji ledi krv u žilama.

‘U gajbi za oprasivanje nalazi se metalno oruđe nalik na češalj s velikim zupcima između koji odvajaju krmaču od praščića. Ona leži na svojoj strani a ova zapreka ju sprječava da mazi svoje praščiće, da ih liže ili čini bilo koju stvar koju bi željela. Praščići mogu doći do majčinih dojki da sišu, ali niti jedan drugi kontakt nije moguć.

‘Nakon 3-4 tjedna dojenja, praščiće odvajaju od majke i smještaju u boksove za praščiće koji su poslagani jedan povrh drugog. U divljini bi sisali još najmanje dva mjeseca. Promatrala sam praščiće kojima je dozvoljen humaniji život, i oni su skakali uokolo na svježem zraku, naganjali jedan drugoga, prevrtali se i igrali radeći psine, i zapravo su izgledali kao lutkice. Praščići na farmama su strpani zajedno i ne mogu čak ni pobjeći jedan od drugoga ako se žele tako igrati. Od dosade i frustriranosti obično počnu gristi rep jedan drugome, često uzrokujući grozne povrede.

‘Pa kako da farmeri to spriječe? Jednostavno – oni odrežu praščićima repove ili im povade zube. To je jeftinije nego da im daju više prostora.’*

‘Kad bi mladi ljudi shvatili što je umiješano u proizvodnju svinja na farmama, nikada više ne bi dotakli meso.’ – James Cromwell, farmer Hagget u filmu Praščić Babe

* Isječci iz knjige Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan? britanske autorice Juliet Gellatley

Industrijski uzgoj

Prvo sam prestala jesti meso, a tek kasnije sam zapravo naučila zašto je to bio pravilan izbor. Bila sam još djevojčica kada sam shvatila da nije u redu govoriti kako volim svog psa, kako su mi mile kravice i preslatke svinje, a onda za ručkom mljackati batak. Isprva je to bio tek osjećajni potez. Znala sam da umiru, umiru zbog mene, ali nisam znala onaj dio kako i zašto. Kako žive do toga dana kada ih ubiju i kako ih ubiju.

Polako sam i to naučila. Shvatila. Nešto slučajno čuješ, malo se raspitaš, pročitaš i do glave ti dođu sve te brojke i slike. Znala sam sve činjenice o životinjama privezanima na tako kratak lanac da ne mogu okrenuti glavu, o svinjama pritisnutima rešetkama. Znala sam i da ih često ubijaju čekićem u glavu, a da telad nakon nekoliko dana odvajaju od majke. Postala sam svjesna činjenice da životinje hrane lešinama drugih životinja, da ih šopaju antibioticima i hormonima, da život provedu ne vidjevši svjetlost sunca i bez mirisa svježeg zraka.

Sve, sve sam znala. Sve sam to čak i u detalje radi profesije morala naučiti, ali ništa me nije moglo pripremiti na šok posjeta farmi. I danas kada redovito idem tamo, kada se svakodnevno susrećem s tom patnjom, i dalje nisam pripremljena. I dalje se ne znam nositi s time.

Neopisivo je. Taj smrad, buka, panika u zraku, plač nekoliko dana starih praščića, očerupane kokoši u premalenim kavezima, telići natiskani u kut, štakori, muhe, pljesniva hrana, rane po tijelu…

Znam da zvučim patetično, ali tako je. Industrijske farme izgledaju gore nego što to uopće možete zamisliti! Sve one knjige o vegetarijanstvu, članci, pa čak i filmovi, ništa vam to ne može dočarati. Razumijete li da su svinje tako debele da im noge to ne mogu izdržati i cijeli život provedu ležeći na betonu, stisnute metalnim rešetkama, a iz njih automatski ispadaju praščići? Zamislite da vas užasno svrbi, ogromna muha vam šeta po nozi, a vi ju ne možete otjerati jer ste vezani? Tisuće krava prolazi kroz to svaki dan… I one priče o hrvatskom proizvodu i domaćem uzgoju… Sve je to varka. Uvoz, uvoz životinja, koje su do tada živjele vjerojatno u još gorim uvjetima, tisućama kilometara natiskane u kamionu, da bi ih se tu još nekoliko tjedana tovilo i prodalo pod domaći proizvod. Praščićima bez anestezije na živo vade testise. Pijetlovima bez anestezije otvaraju tijelo, režu ih i pincetom po utrobi traže dva sitna zrna – testise, koje vade da bi se dobili kopuni – ‘kvalitetnije’ meso.

Prestat ću. Evo još samo ova slika. Farma svinja. Hangar bez zraka, vlažno kao u tropima. S gornje strane otvoreni metalni kavezi, malo odignuti od poda. Ispod njih bazeni za izmet. Tisuće malih svinjica nagurane u metalne kaveze. Igrale bi se, skakale, a nemaju kuda. Određeni postotak dnevno umire, bacaju ih u prolaze među redovima kaveza, skupljaju nekoliko puta dnevno. Bazeni s izmetom – raj za štakore kapitalce koji nesmetano trčkaraju i hrane se uginulim životinjama. Malo jače svinjice su naučile iskakati iz kaveza pa i pokoja trčkara po hodnicima, gricka uginule svinje, ali i uginule štakore.

Jeste li možda za jednu paštetu?

Proizvodnja jaja

Nedjelja, 6. siječnja 2002. – Jedan je dječak pronašao trulo pile u jajetu koje je kupio u dućanu

Devetogodišnjem Shaunu McKenni je pozlilo nakon što je pojeo pola kuhanog jajeta, da bi u ostacima ugledao trule ostatke raspadajuće noge pileta. ‘Pakleno je smrdilo’, prepričava iskustvo Shaunov otac Andrew. Istraga o jajetu je u tijeku.

Postavimo si pitanje, kakve su posljedice mogle biti po zdravlje maloga Shauna osim što je jaje neopisivo smrdilo?

Opasnosti koje vrebaju iz jaja ne zaustavljaju se samo na trovanju trulim dijelovima pilića. Salmonela je također jedna od opasnosti po ljudsko zdravlje koja se krije u jajima. A ne zaboravimo ni tihog ubojicu – kolesterol. Samo jedno jaje sadrži preko 200 miligrama kolesterola. To uporno i nerazumno trovanje našeg tijela popraćeno je ne samo narušavanjem našeg zdravlja već i strahovitim patnjama životinja.

Približno 96 % jata za nesenje jaja u Britaniji (između 40 i 60 milijuna ptica) zatočeno je u zloglasnom baterijskom sistemu. Iako je prosječni raspon krila kokoši 75 centimetara, ptice su nagurane po četiri u kavez od žičane mreže veličine 40 x 45 centimetara, ili po pet u kavez 45 x 50 centimetara i one tako provedu čitav svoj život. Ove dimenzije su standardne, ali zna se da je i po sedam ili čak devet kokoši bilo nakrcano u takve kaveze. Farmeri gladni profita potpuno ignoriraju fizičke i mentalne patnje uzrokovane takvim barbarskim uvjetima sve dok kokoši nesu jaja, što one čine u prosjeku 230 puta godišnje.

Bešćutan odnos farmera prema zatočeništvu ptica u kavezima jasno je vidljiv u ovoj izjavi britanskog Ministarstva poljoprivrede: ‘One (kokoši u baterijskom sistemu) često razgibavaju krila protežući jednu nogu i krilo na istoj strani tijela u smjeru prema natrag. Taj pokret zahtijeva znatno manje prostora nego razmahivanje krilima.’

Kokoši određene za rasplod u baterijskom sistemu uzgoja najčešće su zatvorene u velikim hangarima bez prozora, gdje su svjetlo, toplina i hrana pomno kontrolirani. Svakog tjedna snesena jaja prenose se u inkubatore. Kada se za otprilike 3 tjedna izlegu, ženke (kokice) bivaju odvojene od muških pilića koie se, jer nisu genetski izmanipulirani za proizvodnju mesa a ne mogu nesti jaja, nemilosrdno ubijaju u desecima milijuna. Muški pilići stari jedan dan bivaju zdrobljeni, utopljeni, podvrgnuti dekompresiji ili bačeni po stotine odjednom u kante, gdje gaze jedan drugoga i, gušeći se, umiru.

Nakon cijepljenja ženke vraćaju u hangare bez prozora gdje ostaju do dobi od otprilike 20 tjedana, kada ih prebacuju u ‘baterijske kuće’ – velike zgrade s dugim redovima naslaganih kaveza. Umjetno osvjetljenje održava se do 17 sati na dan kako bi se potaknulo nesenje jaja. Pod svakog baterijskog kaveza sastoji se od žičane mreže postavljene pod nagibom da bi se jaja mogla otkotrljati dalje zbog sakupljanja i da izmet može padati dolje na pojas za čišćenje. To ima za posljedicu da su mnogim kokošima izranjena stopala i pate od ozbiljnih deformiteta stopala. Ali prenatrpanost uzrokuje još teže probleme, kao što su kanibalizam i kljuvanje perja do gole i krvareće kože. Kokoši prirodno ustanovljuju ‘poredak kljucanja’ i obično slabije ptice izbjegavaju agresiju držeći se podalje od dominantnih kokoši. U baterijskim kavezima izbjegavanje je nemoguće i redovno dolazi do usmrćivanja teroriziranjem.

Genetičari pokušavaju genetskim manipulacijama odstraniti tu prirodnu agresiju dok drugi pribjegavaju neprikrivenoj brutalnosti odstranjivanja kljuna: gornja čeljust ptica sastoji se od tankog sloja rožnatog tkiva koje prekriva koštanu strukturu; između rožnate i koštane supstance je tanki sloj vrlo osjetljivog tkiva koje nalikuje tkivu pod ljudskim noktima. Oštrica užarenog noža pomoću koje se odstranjuje kljun reže kroz taj kompleks rožnatog, koštanog i osjetljivog tkiva uzrokujući žestoku bol.

Među ostalim problemima stvorenim baterijskim sistemom je i frustracija pred nesenje, koja utječe na krilne kosti kokoši i često dovodi do prijeloma. To stanje prouzročeno je nemogućnošću građenja gnijezda i normalnog razgibavanja. Neke ptice pate od ‘zamora nesilica u kavezima’ – bolesti koja također dovodi do slabljenja kostiju. Druge pak proživljavaju ‘sindrom morske obale’ koji rezultira vodenastim bjelanjcima jaja, ‘sindrom straha i histerije’ i ‘sindrom masne jetre’ koji može biti fatalan zbog krvarenja jetre.

Odgovor farmera na ove teške i mučne probleme nije bilo razvijanje humanijih sistema ili napuštanje ovakve teške eksploatacije životinja, kao što bi trebali učiniti, već pokušavanje nadziranja svih ovih bolesti pomoću ogromnog arsenala opasnih lijekova. U 1982. godini farmeri su potrošili 117 milijuna funti na lijekove snažnog djelovanja, ne obazirući se na boli i patnje nametnute stotinama milijuna životinja i potpuno ignorirajući proizlazeće opasnosti za ljudsko zdravlje. Kao i obično, trpljenje i patnje, bile one ljudske ili životinjske, podređene su financijskim dobicima.

Baterijske kokoši šalju se na klanje nakon otprilike godinu dana nesenja, iako neki farmeri primjenjuju praksu ‘prisilnog mitarenja’ (mijenjanja perja), koje izaziva drugi period nesenja i usmjereno je dobivanju većih jaja. Mitarenje se postiže teškim šokiranjem ptica kroz potpuno uskraćivanje hrane, vode i svjetla. Financijska pitanja prevladavaju nad svim drugim u današnjim životinjskim farmama-tvornicama, i onog trenutka kad se prosudi da ptice više nisu ‘komercijalno sposobne’ one bivaju ubijene i upotrijebljene za juhe; njihova dugo pateća, izmrcvarena tijela smatraju se neprikladnima za bilo koju drugu svrhu.